Kad se region Bliskog istoka zapali, američke vojne baze postaju i vojna poluga i političko-sigurnosni teret. Svaka država koja ih ima na svojoj teritoriji ulazi u rizik, a svaka država u blizini mora odlučiti da li joj je važnije gurati sukob ili ga zaustaviti prije nego što se prelije preko granica. U toj slici i Iran i Turska imaju interes da se američki otisak u regiji smanji, ali ne iz istih razloga i ne prema istom cilju.
Iran američke baze vidi kao prsten pritiska i potencijalnu platformu za udare na sopstvenu teritoriju. Zato mu je logika jednostavna: što je manje američkih kapaciteta oko Irana, to je režim sigurniji. Iran ne mora bukvalno “protjerati” američke baze da bi dobio ono što želi; dovoljno mu je da američko prisustvo postane preskupo, preopasno i politički neodrživo za države domaćine, pa da se one same počnu distancirati ili uvoditi ograničenja.
Turska je u drugačijoj poziciji. Ona ne gura ideju “praznog Bliskog istoka bez SAD-a” kao univerzalni cilj, nego traži prostor da sama oblikuje okruženje i da bude neizbježan faktor u svakom regionalnom dogovoru. Ankara zato igra ono što se najtačnije može nazvati aktivnom neutralnošću: javno podržava deeskalaciju i nudi posredovanje, a istovremeno čuva vlastitu sigurnost i svoju pregovaračku vrijednost. Regionalni rat bi za Tursku bio skupa katastrofa, i ekonomski i sigurnosno, pa je njen interes da se vatra ugasi prije nego što se proširi, ali i da kroz taj proces “naplati” ulogu posrednika i ojača uticaj.
U toj dinamici treba dodati i Izrael: on uglavnom zagovara snažnije američko prisustvo jer se na njega oslanja. Nasuprot tome, Turska i Iran žele da se američko prisustvo smanji ili ograniči do mjere u kojoj više ne predstavlja prijetnju njihovim regionalnim i sigurnosnim interesima. Iran želi slabljenje američke infrastrukture kako bi smanjio pritisak na sebe i rizik od napada. Turska želi da američko prisustvo ne bude prepreka njenim ciljevima i da se regionalna arhitektura sve više gradi preko Ankare, a ne mimo nje. Zbog toga Turska može vršiti pritisak na SAD u konkretnim tačkama gdje se interesi sudaraju, ali joj ne odgovara totalni vakuum, jer vakuum često popunjavaju rivali i haos koji onda najskuplje plate upravo susjedi.
Pojednostavljeno, Iran želi da Amerikanci izgube oslonac u regionu kako bi Iran preživio i dugoročno se osigurao. Turska želi da kriza ne eskalira, da se pregovori vode preko nje i da ona iz takvog poretka izađe jača. Površinski zvuči slično, ali suštinski je to druga igra.
