Na Bliskom istoku rađa se novo regionalno preslagivanje koje bi Izraelu moglo stvoriti ozbiljan problem. Turska, Egipat, Pakistan i Saudijska Arabija sve više djeluju kao osovina država koje žele ograničiti izraelski i iranski utjecaj, te sebi osigurati veću ulogu u budućem oblikovanju regiona.
Suština je u tome da te zemlje ne žele nužno izbaciti Ameriku iz regiona. Njihov cilj je drugačiji. Žele da Vašington ostane prisutan, ali da Izrael više ne bude jedini centar oko kojeg se vrti američka politika u regionu. Zato se pred našim očima polako stvara novi balans moći u kojem bi veću težinu imali Ankara, Rijad, Kairo i Islamabad.
Ovaj proces nije nastao preko noći. Nakon rata u Gazi uslijedili su samiti, zajedničke delegacije, sastanci ministara i usklađena saopćenja. To pokazuje da nije riječ o prolaznoj epizodi, nego o procesu koji traje već duže. Dodatno je važno što se sada više ne govori samo o politici, nego i o sigurnosnoj saradnji i saradnji u odbrambenoj industriji. To je znak da pojedine države žele graditi trajni mehanizam utjecaja.
U toj priči Turska pokušava preuzeti ulogu glavnog političkog posrednika. Slabljenje Irana joj otvara dodatni prostor, a Ankara očigledno želi postati nezaobilazan igrač u budućim regionalnim dogovorima. Ipak, ne treba zanemariti ni Saudijsku Arabiju. Iako je manje vidljiva od Turske, Rijad djeluje kao tihi oslonac cijelog procesa jer okuplja, povezuje i daje političku težinu ovom preslagivanju.
Egipat i Pakistan imaju svoju posebnu važnost. Egipat zbog geopolitičkog položaja i kontrole Sueskog kanala, a Pakistan zbog vojne snage i nuklearnog kapaciteta. Zajedno sa Turskom i Saudijskom Arabijom oni pokušavaju spriječiti da region sklizne u još veći haos. To je zapravo jedan od glavnih motiva cijelog zbližavanja. Nije riječ o idealizmu, nego o zaštiti vlastitih interesa, trgovinskih ruta, energetske infrastrukture i unutrašnje stabilnosti.
Zbog toga je pogrešno gledati ovu priču samo kroz sukob Irana i Izraela. U očima regiona i Iran i Izrael sve više izgledaju kao izvori nestabilnosti. Na toj procjeni sada nastaje prostor za treći blok koji sebe želi predstaviti kao faktor reda, kontrole i regionalne stabilnosti.
Za Izrael je posebno važna još jedna stvar koja će mu u budućnosti predstavljati veliki problem. Palestinsko pitanje ponovo se vraća u centar regionalne politike. Ako se oko toga uspostavi šira saglasnost više važnih država, onda Izrael više neće imati problem samo sa kritikama, nego i sa ozbiljnijim političkim pritiskom nakon rata u Gazi.
Ipak, ovo još nije čvrst savez. Među tim državama postoje različiti interesi i ograničenja. Zato je preciznije reći da je riječ o krhkoj, ali ozbiljnoj koordinaciji. Ona još nije pretvorena u stabilan blok, ali jeste jasan znak da na Bliskom istoku počinje novo regionalno preslagivanje koje bi moglo imati velike posljedice i po Iran, i po Izrael, i po budućnost Palestine.
