Na prvi pogled, mnogima djeluje logično da bi Kina, kao američki globalni rival i važan partner Irana, mogla stati uz Teheran i pomoći mu vojno. Međutim, kada se pogleda kineski energetski, trgovački i diplomatski interes, slika je potpuno drugačija. Sve što je Peking radio posljednjih dana govori da mu je prioritet smirivanje krize, a ne njeno širenje. Kina jeste osudila američko-izraelske udare na Iran i tražila hitan prekid vatre, ali istovremeno mediji navode da su u toku razgovori između Kine i Irana s ciljem kako bi se osigurao siguran prolaz za tankere s naftom i katarskim LNG-om kroz Hormuški moreuz. To nije ponašanje države koja želi produžiti rat, to je ponašanje sile koja pokušava zaštititi vlastite ekonomske i energetske interese.
Tu je i suština kineske računice. Peking ne razmišlja samo o Iranu, nego o cijelom energetskom sistemu Zaljeva. Američka EIA navodi da je kroz Hormuški moreuz 2024. prolazilo oko 20 miliona barela nafte dnevno, odnosno oko 20% svjetske potrošnje tečnih goriva, dok je 84% tih tokova završavalo u Aziji. Drugim riječima, ozbiljan poremećaj u Hormuzu najviše pogađa upravo azijska tržišta, među njima i Kinu. Zato za Peking nije presudno pitanje da li Iran može nastaviti otpor još nekoliko sedmica, nego da li će rat ugroziti prolaz kroz moreuz kroz koji prolazi ključni dio energenata potrebnih kineskoj ekonomiji.
Zbog toga treba biti precizan i s brojkama. Kina jeste glavni kupac iranske nafte. Reuters navodi da je 2025. kupovala u prosjeku 1,38 miliona barela iranske nafte dnevno, što je činilo oko 13,4% njenog pomorskog uvoza nafte. Ali upravo taj podatak pokazuje granicu kineskog interesa. Iran jeste važan, ali nije važniji od stabilnosti cijelog zaljevskog koridora. Reuters je 5. marta objavio i da Kina oko 45% svoje nafte dobija rutom kroz Hormuz. Zato Kini više odgovara da od Irana kupuje jeftinu naftu nego da Iran izazove krizu u Zaljevu koja bi prekinula brodski saobraćaj i značajno podigla cijene nafte.
Drugi važan razlog je odnos Kine sa zaljevskim arapskim državama
Peking posljednjih godina ne gradi svoju politiku sa Bliskim istokom samo preko Irana, nego paralelno širi veze sa Saudijskom Arabijom i drugim državama Zaljeva. Mediji su još u decembru zabilježili da Kina sa Saudijcima jača koordinaciju o regionalnim i međunarodnim pitanjima, te da Peking Saudijsku Arabiju smatra prioritetom svoje bliskoistočne diplomatije. To znači da bi otvorena vojna pomoć Iranu bila udar ne samo na kinesku energetsku sigurnost, nego i na odnose sa državama koje su Kini dugoročno važnije za trgovinu, investicije i regionalnu stabilnost.
Treći sloj je pitanje troška i koristi. Reuters u analizi od 5. marta navodi da uzdržanost Kine i Rusije odražava “hladnu računicu”: vojno miješanje nosi visoke troškove, ograničenu korist i nepredvidive rizike. Kina već sada pokušava amortizovati šok kroz postojeće zalihe. Reuters navodi da je kineski višak sirove nafte 2025. iznosio oko 1,13 miliona barela dnevno, dok je u prva dva mjeseca 2026. mogao biti i blizu dva miliona barela dnevno, što Pekingu daje prostor da privremeno smanji uvoz i ublaži dio udara. Ali to je odbrambeni mehanizam, ne strategija za rat. U isto vrijeme, Reuters piše da su najmanje dvije kineske rafinerije već smanjile preradu, a vlasti su od rafinerija tražile da obustave izvoz goriva. To jasno pokazuje da Kina već osjeća posljedice krize i da joj treba stabilizacija, ne dodatna eskalacija.
Zato slobodno možemo reći da Kina nema interes da vojno spašava Iran jer joj je važniji funkcionalan Zaljev nego maksimalni iranski otpor. Peking želi Iran koji nije slomljen, ali ne želi Iran koji može zatvoriti Hormuz, podići cijenu nafte i gurnuti cijelu Aziju u novi inflatorni i energetski šok. Kina će zato najvjerovatnije ostati na liniji diplomatske podrške, poziva na prekid vatre i zaštite vlastitih pomorskih ruta. Ukratko, Peking može braniti Iran riječima, pregovorima i trgovinom, ali bi vojna pomoć Teheranu za Kinu bila geopolitički autogol.
Autor: F.T
