Za Tursku priča o mogućem kurdskom napadu na Iran nije tuđi problem. To je pitanje vlastite sigurnosti. Ankara ne gleda na Iran kao na saveznika kojeg treba spašavati, nego kao na državu koja ne smije puknuti po etničkim šavovima. Jer onog trenutka kada bi se pokazalo da kurdske oružane strukture, uz podršku velikih sila, mogu otvoriti ozbiljan front protiv Irana, u Ankari bi to odmah bilo shvaćeno kao opasan presedan. Ono što danas uspije protiv Irana, sutra bi, iz turske perspektive, moglo biti pokušano i protiv same Turske.
Ovdje se radi o hladnoj geopolitičkoj računici. Turska može živjeti sa oslabljenim Iranom, ali ne i sa Iranom koji se raspada iznutra i otvara prostor za jačanje kurdskih separatističkih i paravojnih struktura uz vanjsku podršku. U tom slučaju, Ankara takav scenarij ne bi gledala samo kao slabljenje Teherana, nego kao stvaranje modela koji bi kasnije mogao biti usmjeren prema prostoru od sjevera Iraka i Sirije do jugoistoka Turske.
Mediji su objavili da su iranske kurdske grupe razgovarale sa SAD-om o tome da li i kako izvesti napade na iranske sigurnosne snage na zapadu zemlje. To znači da “kurdska karta” nije samo teorija, nego realna opcija koja se ozbiljno razmatrala u okviru šireg pritiska na Iran. Iz perspektive Vašingtona i Tel Aviva, takav potez bi imao jasnu logiku: otvoriti Iranu dodatni kopneni problem, razvući njegove snage, pojačati unutrašnji haos i pokušati izazvati domino-efekat u osjetljivim dijelovima države.
Turska crvena linija
Ono što za neke izgleda kao korisno sredstvo pritiska na Iran, za Tursku izgleda kao prijetnja dugoročnom regionalnom poretku. Ankara vrlo dobro zna da se jednom legitimisani model teško zaustavlja. Ako bi kurdske oružane grupe, uz američku ili izraelsku podršku, uspjele ostvariti ozbiljan vojni uspjeh u Iranu, onda bi cijela ideja upotrebe kurdskog faktora kao geopolitičkog oružja dobila novu težinu. U Ankari bi se odmah otvorilo pitanje: ko garantuje da sutra ista formula neće biti okrenuta prema Turskoj, posebno kroz PKK, PJAK ili povezane mreže?
Zato je Ankara javno poručila da pomno prati aktivnosti PJAK-a, iranskog ogranka PKK-a, i da takve grupe ugrožavaju i sigurnost Irana i regionalnu stabilnost. Ta poruka je važna jer pokazuje da Turska eventualnu kurdsku akciju protiv Irana ne posmatra kao lokalni incident, nego kao širi sigurnosni problem koji direktno dotiče i njene interese. Drugim riječima, Turska ne želi čekati da se požar proširi do njenih vrata. Pokušava spriječiti da taj požar uopće dobije oblik koji bi kasnije bilo teško kontrolisati.
Između diplomatije i sile
U isto vrijeme Ankara pokušava igrati i diplomatsku igru. Prema navodima koji su se pojavili u turskim medijima, tokom telefonskog razgovora između predsjednika Erdogana i američkog predsjednika Donalda Trumpa početkom marta, Erdogan se nedvosmisleno usprotivio mogućnosti da se kurdske oružane strukture koriste u ratu protiv Irana i poručio da je stav Turske o teritorijalnom integritetu Irana jasan. Prema istim navodima, američkoj strani je preneseno i da će Turska intervenirati ukoliko se ta organizacija umiješa u sukob.
Suština te poruke bila je jednostavna: Ankara neće dozvoliti da se na iranskom prostoru ponovi model koji je već viđen u Siriji. Upozorenje je bilo da Turska neće čekati razvoj događaja niti beskrajno slušati priče o procesima i pregovorima ako procijeni da se pravi potez koji može dodatno zapaliti region. Time je jasno stavljeno do znanja da Turska ovo pitanje vidi kao direktan sigurnosni izazov.
To je tipična politika regionalne sile koja ne želi otvoreni sukob, ali ni situaciju u kojoj drugi samostalno kroje sigurnosni raspored oko njenih granica.
Najvažnije je razumjeti da se Turska ne boji samo kurdskog napada na Iran. Ona se boji presedana. Boji se trenutka u kojem bi se pokazalo da se preko kurdskog faktora može rušiti velika regionalna država uz pomoć vanjskih sila. Jer jednom kada se takav model dokaže kao moguć, on prestaje biti samo iranski problem. Tada postaje regionalna matrica.
Zato Turska ovdje ne brani Iran iz emocije, ideologije ili prijateljstva. Ona brani svoj sigurnosni prostor, svoje granice i svoj budući geopolitički položaj. Tu počinje i završava cijela logika turske politike u ovoj krizi.
Autor: F.T
